Ključne tačke
- Ljudi iz vašeg okruženja će lakše razumeti vašu situaciju ukoliko otvoreno razgovarate sa njima o razvojnoj smetnji vašeg deteta. Što vas ljudi budu bolje razumeli, mogu vas više podržati.
- Kada govorite o razvojnoj poteškoći ili zdravstvenom problemu vašeg deteta, na vama je da odlučite s kim ćete o tome razgovarati i šta ćete reći.
Zašto je dobro da razgovarate o razvojnoj poteškoći vašeg deteta
Vaše dete je deo vašeg života, a ljudi koji su vam bliski umeće da cene kada sa njima podelite šta za vas znači dijagnoza vašeg deteta. Što bolje članovi porodice i prijatelji razumeju vaše dete i vas, više vas mogu podržati.
Razgovor sa prijateljima i bliskim ljudima može da vam pomogne da lakše prihvatite dijagnozu i da osetite da možete da živite u za vas „novoj“ realnosti Ako imate partnera, zajednički razgovori mogu vam pomoći da podržite jedno drugo kada vam je teško i da ojačate vašu vezu.
Ako imate drugu decu, dobro je da razgovarate o njihovim osećajima i o razvojnoj poteškoći njihove sestre ili brata na način na koji oni to mogu razumeti. To je dobar način da ih podržite.
Razgovor o razvojnoj poteškoći vašeg deteta: kada, s kim i o čemu
Kada počnete da razgovarate o razvojnoj poteškoći vašeg deteta, na vama je da odlučite s kim ćete razgovarati i šta ćete reći.
Kada
U redu je da date sebi vremena da prihvatite dijagnozu – drugi ne moraju odmah da znaju.
Čak i kada otvorite tu temu sa druima, možete da odredite tempo koji vama odgovara. Na primer, ako vam je teško da razgovarate s nekim o razvojnoj poteškoći vašeg deteta, u redu je da kažete: „Radije bih o tome kasnije.“
S kim
U nekoj fazi ćete možda morati da razgovarate sa drugima o razvojnoj poteškoći vašeg deteta. Na primer, vaspitači i učitelji vašeg deteta bi trebalo da imaju adekvatne informacije kako bi mogli da nađu najbolji način da komuniciraju i rade sa vašim detetom. I vaša porodica i bliski prijatelji verovatno će hteti da učine sve što mogu kako bi vam pomogli.
Međutim, kada je reč o drugim ljudima, možete da odlučite kome ćete i koliko toga reći na osnovu toga koliko ste bliski s njima i koliko mislite da će vam oni biti podrška.
Ono što ne morate je da svima dajete detaljne informacije o dijagnozi vašeg deteta. Podelite samo onoliko informacija koliko vam je prijatno. Na primer, ako je to neko koga verovatno nećete često viđati, možete mu samo dati osnovne informacije.
Kada pravite plan šta ćete i na koji način reći različitim osobama, možda će biti korisno da to izgovorite naglas kod kuće. Možete da probate kako to izgleda sa partnerom ili nekom drugom odraslom osobom.
Može vam biti od velike pomoći da zajedno sa partnerom napravite dogovor kako ćete razgovarati sa drugima o vašem detetu.
Ono što kažete o svom detetu može da utiče na to kako će drugi ljudi doživljavati vaše dete. Ako prvo govorite o njegovim snagama i potrebama, možete podstaći druge ljude da vide celovitu ličnost, a ne samo njegova razvojna poteškoća ili zdravstveno stanje. Na primer, „Stvarno nam je drago što je Aleksa počeo da koristi reči. Uskoro ćemo moći da ga naučimo da koristi dve reči zajedno.“
Vremenom će vam biti sve lakše da donosite odluke kako i sa kim treba da razgovarate.
Razgovor sa partnerom o razvojnoj smetnji vašeg deteta
Vi i vaš partner možda različito vidite detetovu poteškoću, što je normalno.
Prihvatanje ovih razlika će doprineti vašoj vezi. Ljudi koji se osećaju prihvaćeno spremniji su da slušaju i prihvataju predloge. Prihvatanje olakšava međusobno uvažavanje i prevazilaženje potencijalnih problema, što dovodi do veće bliskosti među partnerima.
Prihvatanje može da smanji doživljaj stresa u zajedničkom podizanju dece. Takođe može da pomogne vama i vašem partneru da se prilagodite promenama koje može da donese dete sa razvojnim smetnjama.
Razgovor o osećanjima može da vam pomogne da bolje razumete jedno drugo. A bolje razumevanje ojačava vezu! Kada govorite u prvom licu, to jest koristite takozvane „Ja izjave“ kada govorite o osećanjima, možete da pomognete drugome da vas bolje razume i prihvati ono što govorite.. Na primer, „Osećam se loše ove nedelje…“, ili „Pitam se možemo li ovo da uradimo drugačije“.
Slušanje bez osuđivanja je odličan način da pružite emocionalnu podršku jedno drugom. Kada govorite o teškim problemima, možete da pokažete da slušate tako što ćete izgovorite rečenice kao što su „Razumem na šta misliš.“ ili „Nisam shvatila da se tako osećaš“.
Vaša deca koja se tipično razvijaju
Bez obzira koliko imaju godina, braća i sestre će verovatno imati pitanja, brige i osećanja u vezi sa braćom i sestrama sa razvojnim poteškoćama.
Vaše dete koje se tipično razvija može da postavlja pitanja kao što su: „Da li sam ja to uzrokovao?”, „ Da li će proći?” ili „Da li ću i ja to dobiti?’ Dečiju zabrinutost možete da ublažite tako što ćete odgovarati na pitanja što je iskrenije moguće, jezikom koji dete može razumeti. Dobro je da budete pozitivni i realni u vezi sa budućnošću.
Kad podstičete dete da deli sa vama svoje misli i osećanja, i kad slušate bez osuđivanja i osećaja krivice, šaljete poruku da je u redu da vaše dete oseća ono što oseća. Na primer, „Shvatam da se ljutiš kad te Ana povuče za kosu”. Možete i vi da podelite neka svoja osećanja sa detetom, uključujući tugu i frustraciju ili ponos i radost.
Nije loša ideja da razgovarate o tome kako će se razvojna smetnja odraziti na vaš svakodnevni život – na primer, „Vaš brat će svake nedelje imati posebne vežbe ili kućne posete nekih stručnjaka. Hajde da vidimo kako zajedno svi možemo da se uklopimo u ovu novu rutinu.“
Bliski prijatelji i porodica
Ako obavestite vaše bliske prijatelje i porodicu da znaju o čemu se radi, mogu vam pružiti emocionalnu i praktičnu podršku. Razgovor s njima o teškoćama vašeg deteta pomoći će im da shvate i razviju dobar odnos s njim. A njihovo razumevanje može vam pomoći da se i vi osećate povezano i podržano.
Vaši prijatelji i porodica možda nemaju puno iskustva sa razvojnim teškoćama i možda ne znaju šta da rade. Ako ste se i vi osećali ovako, možete razgovarati o tome kako svi još učite. Da biste im pomogli da razumeju, bilo bi dobro da im objasnite ono što znate, i razgovarate o onome što bi vam moglo pomoći.
Na primer, „Ana ima cerebralnu paralizu. To znači da ne može pravilno da kontroliše mišiće. Svake nedelje vežba fizioterapeutom.“ Osim toga, možete da im predložite na koje načine mogu da komuniciraju sa vašim detetom. Na primer, „Slobodno se igraj i zabavljaj sa Anom. Jako voli knjige. Bilo bi sjajno kada bi joj nešto pročitala.“
Većina ljudi će biti podržavajuća, obzirna i od pomoći. Međutim, može se dogoditi da neki ljudi reaguju na uvredljiv i uznemirujuć način. Ovo može da bude posebno teško ako dolazi od porodice ili prijatelja, i to može da učini i da se udaljite od njih.
Drugi roditelji dece sa razvojnim smetnjama
Često pomaže kada imate podršku i informacije drugih roditelja dece sa istom poteškoćom koju ima vaše dete. Slušanje njihovih uspona i padova, kao i toga kako se nose s negativnim reakcijama drugih ljudi može da bude utešno i ohrabrujuće za vas.
Deljenje dubokih i sukobljenih osećanja koje ćete možda iskusiti sa onima koji su slična osećanja takođe doživeli može stvoriti snažne veze i pomoći vam da se prilagodite.
Vrtić ili škola vašeg deteta
Reakcije druge dece, ali i njihovih roditelja prema vašem detetu mogu biti pod uticajem reakcija samih vaspitača i učitelja. To znači da vaspitači vašeg deteta treba da imaju prave informacije o detetu, koje vi možete da podelite s njima. Možda ćete morati redovno da razgovarate s njima. Možete čak tražiti od svog tima za Ranu intervenciju da razgovara s njima o dijagnozi, lečenju, porodičnim rutinama, snagama i potrebama koje se tiču učenja.
Možete da ponudite da razgovarate sa drugom decom u grupi o tome šta vaše dete voli da radi. Na primer, ‘Ana jako voli kockice. Ume da napravi neverovatne kule. Volela bi da je pozdraviš ujutro i da se igraš kockicama s njom.“
Zašto može da bude teško da razgovarate sa drugima o poteškoćama vašeg deteta
Ponekad vam može biti teško da razgovarate sa drugim ljudima o razvojnim / zdravstvenim smetnjama vašeg deteta. To je normalno, i za to može biti puno razloga. Na primer:
- Još uvek pokušavate da prihvatite dijagnozu i sva osećanja koja ona izaziva.
- Još se ne osećate spremno za razgovor. Možda prvo pokušavate da shvatite dijagnozu.
- Želite da zvučite pozitivno, ali to vam teško polazi za rukom.
- Brine vas da biste se mogli uznemiriti.
- Osobe sa kojima ne želite da podelite dijagnozu vas pitaju o tome.
- Zabrinuti ste zbog reakcija drugih ljudi.
- Osećate pritisak da kažete više nego što želite.„Nisam htela da razgovaram o tome sa drugim ljudima odmah nakon postavljanja dijagnoze, jer bi to značilo da je to stvarnost – da je istina. I dalje mi je bilo teško da prihvatim da je to istina, a ne samo greška koju je napravio specijalista“.
– Roditelj deteta sa razvojnom smetnjom
Ostavi komentar