Razvoj deteta tokom prvih godina života podrazumeva “korake od stotinu milja” u četiri glavne zone razvoja: motoričkom, komunikacijskom (jezičkom, govornom), misaonom (kognitivnom) i socioemocionalnom.
Socioemocionalni razvoj podrazumeva da deca stiču poimanje o sebi (“ja sam…”), razumevanje toga šta osećaju (kako se zove koje osećanje, prepoznavanje tog osećanja kod sebe i drugih) i šta se dešava u interakciji sa drugima (kako ja utičem na druge, kako drugi utiču na mene, samo-kontrola, samo-regulacija, društvene norme, empatija sa drugima).
Uspešan razvoj u emocionalnom smislu omogućiće detetu da:
- uspostavi i zadrži pozitivne relacije sa drugima u budućnosti – prijateljske, partnerske, kolegijalne, odnos sa svojom decom;
- doživi, izrazi i kontroliše svoje emocije;
- razvije samopouzdanje, poverenje u sebe i druge: moći će slobodno da istražuje svoju okolinu i da stupa u kontakt sa okruženjem.
Roditelji imaju ključnu ulogu u ovom razvoju, jer sa njima dete ostvaruje primarnu emocionalnu povezanost. Ona je kamen temeljac ličnosti, jer je način na koji je ostvarena ova povezanost u najranijem detinjstvu od ogromnog značaja za sve emocionalne odnose kasnije u životu, veze i interakciije sa drugima, kao i odnos prema sebi – samopoštovanje, poverenje u sebe i svoje snage, vrednovanje sebe, vođenje brige o sebi.
Kako roditelji mogu pozitivno da utiču na emocionalni razvoj
- Kada je roditelj dostupan, negujuć i konzistentan u ponašanju i kada ume da prepozna i adekvatno odgovara na dečje potrebe, time gradi osnov za razvoj sigurne emocionalne vezanosti između deteta i sebe – a samim tim stvara i bazu za uspešan emocionalni razvoj deteta. To praktično znači da roditelj:
*Sa bebom ima puno fizičkog kontakta – zagrljaja, dodira koža na kožu, osmeha, nežnosti, blagog glasa, pevanja, obraćanja, osmehivanja, gukanja, imitiranja, uzvraćanja osmeha, ekspresivnog lica, uzvraćanja pogleda, itd;
*Sa malim detetom – uspeva da balansira brigu i pažnju sa podstrekivanjem i ohrabrivanjem deteta da isprobava, istražuje, okušava se u različitim stvarima, i da otvoreno razgovora o osećanjima;
*Sa detetom bilo kog uzrasta – roditelji su model za izražavanje emocija, bilo pozitivnih ili negativnih, model kako se pokazuje ljubav, nežnost i afekcija, kako se ljuti i tuguje, kako se rešavaju konflikti, kako se nosi sa teškim emocijama i kako se vlada njima, kako se podnosi frustracija, kako da se odlaže zadovoljenje potrebe, kako se govori o osećanjima, kako se slušaju drugi.
- Roditelj je u poziciji da na sledeće načine neguje emotivni razvoj
*Uči dete da pretoči osećanja u reči: “Vidim da si tužan što sada moramo da prekinemo igru i da idemo da spavamo”. “Razumem da si sada ljut što ne možeš da dobiješ lizalicu pre ručka”. Što je dete starije, možemo uvoditi i reči za kompleksnije emocije: nervozan, uznemiren, ponosan, zabrinut, razočaran, postiđen….
*Roditelj o emocijama govori – kroz razne svakodnevne situacije i rutine.
- Roditelj govori o svojim emocijama: “Radujem se da danas idemo na izlet. Mnogo sam se obradovala što je lepo vreme. Baš sam se razočarala danas kada su oktazali predstavu na koju je trebalo da idem. Veoma sam se uplašila kada …Baš me je rastužilo to što…”
- Roditelj prepoznaje i imenuje osećanja kod deteta: “Čini mi se da si nešto tužan, da li se nešto dogodilo u vrtiću?” “Izgleda mi da se baš veseliš rođendanu na koji ćemo popodne ići”
- Roditelj često pita dete o osećanjima: “Kako se osećaš”
- Koristi različite situacije i kontekste da “uvede u priču” osećanja – “Šta misliš, zašto je ova teta u restoranu bila tako ljuta?” Po čemu si mogao da vidiš da je ljuta?”
- Roditelj pojašnjava osećanja likova u priči ili bajci ili filmu koji zajedno gledaju. “Vidi kako ljutito izgleda ovaj junak – usta su mu stisnuta, obrve skupljene, šta misliš šta ga je tako naljutilo?”
- Roditelj učestvuje u igrama koje pomažu da se emocije identifikuju (kartice sa različitim ekspresijama lica, pantomime sa osećanjima, …).
- Roditelj podstiče dete da imenuje osećanje i da samostalno traga za mehanizmima prevladavanja: “Imam utisak da se pitaš da li će drugari hteti da se igraju sa tobom u vrtiću. Kad se tako osećamo, to zovemo “zabrinutost”. Šta misliš da bi ti pomoglo da se osećaš manje zabrinuto?”
*Roditelj može aktivno da uči dete o strategijama prevladavanja – uz važnu napomenu da su SVA OSEĆANJA U REDU, ALI NISU SVA PONAŠANJA U REDU; osećanja ne treba da se vrednuju niti ocrnjuju, detetu mogu da se predlože “alati” za prevladavanja – na primer: napraviti “pauzu” za smirivanje; crtanje, muzika, humor, zagrljaj, uteha, razgovor o tome kako se osećamo, odspavati pa onda pričati, udahnuti duboko i brojati do 10, udariti jastuk kad smo besni, itd…
*Roditelj je sam model – Kad god je u prilici, roditelj može da pokaže detetu kako se on/ona sa osećanjima nosi: “Strašno me je iznerviralo što je ovaj auto izleteo ispred nas, mogao je da izazove sudar. Mislim da ću sada zaustaviti auto pored puta i dati sebi priliku da se smirim, udahnuću duboko, zatvoriti oči …” Ili “Jako sam se naljutila na tebe, toliko da mislim da ću reći neke ružne stvari. Da se to ne bi desilo, otići ću u sobu i malo ću da budem sama, dok se ne smirim i dok ne budem mogla mirno da razgovaram sa tobom”. “Danas sam se toliko obradovala što sam dobila povišicu na poslu da mi dodje da pevam – hajde da pustimo glasnu muziku i da pevamo zajedno!”
Česte zamke u koje roditelji upadaju
Roditelji često kažu da je lako govoriti o pozitivnim eomocijama, a teško o negativnim, i neretko imaju tendenciju da podstiču izražavanje pozitivnih emocija, a sputavaju izražavanje negativnih. Zamka u koju možemo da upadnemo kao roditelji je da ignorišemo negativne emocije kod dece (jer ih se plašimo, jer nam je žao da se dete loše oseća, jer želimo da ga “spasimo” od tog osećanja), kažnjavamo izražavanje negativnih emocija (jer se plašimo osude okoline, ili strahujemo od eskalacije emocija); ili preterano aktivno “uveseljavamo” dete – pokušavamo na sve načine da se dete ne oseti uplašeno, razočarano, frustrirano ili tužno – jer mislimo da nema ničeg dobrog u tim osećanjima. Ipak, istraživanja pokazuju da je jako važno uvažiti sva osećanja, razgovarati o negativnim osećanjima, pustiti da se ona ispolje, jer sve to pomaže detetu da gradi jake veštine za budućnost kada će mu mehanizmi prevladavanja ovih neminovnih osećanja biti izvor snage u odraslom dobu.
Izbegnite da kažete nešto poput ovoga: “Ma to nije nikakav razlog da se bude tužan. Veliko dete, a plače za puknutim balonom, sramota. Evo tebi jedan sladoled, briši te suze i nećemo o tome više ni da pričamo, jer je bezveze”.
Umesto toga, pokušajte da kažete nešto slično ovome: “Vidim da si tužan…to stvarno deluje baš tužno. Da li bi ti pomoglo da se isplačeš pa da posle popričamo, ili bi više voleo da pokušamo da se razveselimo? Vidim da ti je bilo mnogo stalo do tog balona i da zaista patiš što je pukao. Dođi da te zagrlim”
U našem društvu, i dalje je prisutna tendecija da se različito tretiraju neka osećanja kod dečaka i devojčica. Devojčice će često i mama i tata nežno tešiti kada su tužne, dok će se dečaci češće susretati sa oštrom porukom “(Veliki) Dečaci ne smeju da plaču!” Sa druge strane, izražavanje besa i ljutnja će se mnogo više tolerisati (nekad i podsticati) kod dečaka, dok će se sputavati, kažnjavati ili ignorisati kod devojčica. Ovakvi rodni skriptovi mogu naneti mnogo štete u kasnijem odraslom dobu i kod jednog i kod drugog pola. Dešava se da se deca koja su vaspitavana na ovaj način, teško nose sa nekim životnim izazovima. Moguće su inverzije emotivnog ispoljavanja – muškarci koji tugu prikazuju kao ljutnji – viču, tuku se i postaju agresivni, i žene koje plaču kada su ljute. Ovo može dovesti do mnogih problema u bračnoj komunikaciji. Takođe, psihoterapeuti kažu da se često u svojoj praksi susreću sa muškarcima koji imaju komplikovano i prolongirano žalovanje usled gubitaka (otvoreno tugovanje im je kulturološki “zabranjeno”, pa proces žalovanja može da potraje godinama), ili sa ženama koje imaju poteškoće u izražavanju ljutnje, poteškoću da se zauzmu za sebe ili česte depresivne epizode u susretu sa životnim nedaćama i slično.
Tekst pisale:
Lana Vučičević Miladinović, psiholog i sistemski porodični terapeut
Dr doc. Mirjana Đorđević, defektolog
Ostavi komentar