Nakon traumatskih događaja, kao što je tragedija koje se dogodila 3. maja u beogradskoj osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”, veliki broj dece i odraslih će osećati tugu, strah, ljutnju, bespomoćnost. Postoje neke aktivnosti koje mogu pomoći oporavak od šoka, adaptaciju i prevladavanje traume. Pokušaćemo da pružimo podršku roditeljima, učiteljima i nastavnicima i svima koji u ovim trenucima ispred sebe imaju izazov da budu stub oslonca za decu i mlade, kroz nekoliko smernica.
Smernice za roditelje (nastavnike i druge bliske odrasle) dece koja su preživela traumatsko iskustvo:
*Budite prisutni i strpljivi. Nema potreba da odmah razgovarate, već samo budite tu uz dete, uteha i sigurnost.
*Slušajte dete kada bude htelo da priča. Nemojte ga prekidati. Ohrabrite ga da govori, makar i ponavljalo više puta iste stvari.
*Kažite detetu da je normalno da oseća različita osećanja, da se tako osećaju i drugi koji su bili u sličnim teškim situacijama.
*Prirodno je i da dete plače i da želi da se osami. Pustite ga, ali ne treba predugo da bude sam/sama.
*Pokušajte da zadržite vaše uobičajene dnevne aktivnosti i rutine.
*Nemojte se iznenaditi ili naljutiti ako dete pokazuje razdražljivost, nervozu, ljutnju ili se ponaša neposlušno. Pomozite mu/joj da iskaže osećanja, da smanji napetost i uspostavi kontrolnu and svojim ponašanjem.
*Budite strpljivi i prema detetu i sebi. Dajte vremena sebi i svojoj porodici. Potražite podršku za sebe!
*Stupite u kontakt sa nastavnicima i razrednim starešinama. Pratite kako se adaptira dete u narednim mesecima. Vodite računa i da li dovoljno spava, odmara, jede.
Izbegavajte:
*Negiranje ili umanjivanje (“bilo pa prošlo”), potiskivanje negativnih osećanja
*Prečesto vraćanje na događaj i razgovor, okupiranost događajem, insistiranje na komunikaciji
*Izbegavanje razgovora o događaju (“nećemo sad o tome”), ponašanje kao da se ništa nije dogodilo
*Požurivanje oporavka (“vreme je da nastavimo dalje”)
*Negiranje sopstvenih osećanja ili suprotno tome – preplavljenost osećanjima, burno izražavanje (situacija u kojoj deca počinju da teše roditelje)
Opšte smernice za razgovor sa školskom decom koja su informisana o događaju (indirektno izložena traumatskom iskustvu):
*Budite jasni, otvoreni i iskreni. Delite sa decom samo one informacije koje su tačne i proverene i na način na koji mogu da razumeju, u skladu sa uzrastom. Detalji nisu neophodni. Pratite savete stručnjaka (Institut za mentalno zdravlje, na primer).
*Razgovarajte na razvojnom nivou deteta – za mlađu decu koristite vrlo jednostavna objašenja.
*Budite dostupni detetu – onda kada je ono spremno za razgovor ili kada postavlja pitanja.
*Zadržite što više uobičajenih rutini, jer to uliva detetu osećaj sigurnosti i predvidljivosti (vreme za spavanje, ručak, dnevni raspored, itd).
*Ograničite izlaganje vestima i televiziji/internetu. Za stariju decu, vodite računa o mrežama koje dete prati. Umesto da zabranite pristup interentu, bolje je da sa decom zajedno pogledate i pročitate vest i onda razgovarate o tome sa njima.
*Pokušajte da se fokusirate na aktivnosti koje su usmerene u budućnost i u pozitivinom smislu – šta sve možemo da uradimo da škola bude bezbedna, da se svi osećamo sigurno i dobro, itd. Pitajte decu šta misle.
*Slušajte pažljivo strahove i brige dece – u redu je da se osećaju uplašeno, ljuto, tužno. Uverite ih da će odrasli učiniti sve što je u njihovoj moći da zaštite decu.
Problemi sa mentalnim zdravljem nakon traumatskog iskustva, kod većine dece se obično prevazilaze oko godinu dana nakon događaja. Čak i dete koje nije bilo prisutno tokom napada, već je o tome samo slušalo (na televiziji, od odraslih ili druge dece), može da doživi ogroman strah ili traumu.
Šta su mogući znaci da dete ima poteškoće u mentalnom zdravlju i da se nije oporavilo od traumatičnog iskustva:
*Jak osećaj straha i zabrinutosti za sebe ili druge koji traje dugo i ne povlači se (dete okupirano brigom za bezbednost)
*Izbegavanje drugova ili nekih društvenih situacija, ili škole
*Poremećaji u apetitu/ishrani ili u spavanju (nesanica, poremećen ritam sna, često buđenje, noćni strahovi, noćne more)
*Pad koncentracije, nemogućnost da se fokusira (Imajte na umu da će u prvim nedeljama, pa čak i mesecima, ovo biti uobičajeno)
*Glavobolje, stomačni bolovi ili neke druge telesne i psihosomatske smetnje
*I dalje stalno priča o događaju, ili uopšte ne želi da priča
*Ima jake emocionalne ili fizičke reakcije na jake zvukove, ili neke druge provocirajuće situacije (drhtanje, plakanje, uznemirenost, preznojavanje, ..)
Da bi odrasli mogli da budu stub podrške za decu, važno je da brinu o sebi i da vode računa o svojim psihološkim potrebama i mentalnom zdravlju. Za sve koji su direktno ili indirektno pogođeni ovim traumatiskim dogadjajem, potpuno je normalno da se osećaju anskiozno, uznemireno, potreseno, tužno.
Pomoć i podrška za odrasle može da potekne od mreže prijatelja i porodice, ali je potpuno u redu, odgovorno i zrelo da potražimo podršku i od strane stručnjaka. Važno je da:
*Razgovarate sa drugima
*Vodite računa o sebi i svojoj ulozi. Posebno mogu biti pod pritiskom roditelji školske dece, nastavnici, policajci, psiholozi i pedagozi, lekari…), jer će verovatno nakon dogadjaja dugo biti izloženiji stresnim detaljima ili iscrpljni brigom o drugima.
Tekst napisale:
Lana Vučičević Miladinović, psiholog i porodični psihoterapeut
Prof. dr Mirjana Đorđević, defektolog
Reference:
https://prosveta.gov.rs/wp-content/uploads/2022/02/C5Psiholoske-krizne-intervencije-u-obrazovno-vaspitim-ustanovama.pdf
https://www.savethechildren.org/us/charity-stories/how-to-talk-to-children-about-school-shootings
Ostavi komentar